Izbor između čega?
Da, rat u Ukrajini je strašan. Jednako strašan kao rat u Jugoslaviji, rat u Siriji i stotine ratova prije. Nakon horora dolazi analiza, i tu se zakomplicira. Naravno, može se reći da je Putin poludio i da gotovo cijeli svijet osuđuje napad – vidi rezolucije UN-a. Ali ovo je samo pola istine.
Pristupimo li problemu analitički, uzrok Putinovih suludih odluka pronaći ćemo u raspadu Sovjetskog Saveza. To je propalo zbog očigledne ekonomske slabosti. Većina ljudi bila je u vrlo lošem stanju i nadala se poboljšanju neovisnosti svojih naroda s okretanjem demokraciji i kapitalizmu kao alternativi propalom komunizmu. Sada čekaju poboljšanje. Koliko ćemo ih tjerati da čekaju? Čekali su 30 godina. Još 20 ili 100 godina – zauvijek?
Demokracija živi na mogućnosti svakog pojedinca da živi svoj život dostojanstveno i izvan siromaštva. To vrijedi ne samo za bivše sovjetske republike u središnjoj Aziji, već i za Afriku i mnoge druge regije. Ako takozvani slobodni svijet to ne uspije, bit će još ratova – do nuklearnog obračuna. Moramo razumjeti te veze.
Rusija se u liku Putina želi vratiti svjetskoj sili. Zašto sada ne napada Srednju Aziju (što je već pokušao učiniti u Kavkaskom ratu, na primjer), nego Ukrajinu? Jer središnja Azija može čekati. Ljudima tamo još ide loše i Rusija ima dobre izglede da će republike ponovno dobrovoljno pasti u zagrljaj Rusiji! Većina ljudi u Ukrajini, međutim, izabrala je demokraciju i kapitalizam potpuno dobrovoljno – a njihovi životni uvjeti su se zapravo poboljšali zbog njihove blizine Europi. Dakle, opasnost je da demokracija i kapitalizam jamče bolji život. Putin, naravno, ne može dopustiti da to stoji – a ne može ni Kina.
Kina je odabrala put koji je pomiješao dva svijeta. S jedne strane komunistički aparat moći, a s druge ekonomske slobode. Zasad se taj put pokazao iznimno uspješnim – nauštrb osobne slobode naroda.
Nažalost, kapitalizam u svom najružnijem obliku također pokazuje podjelu stanovništva na vrlo bogate i vrlo siromašne ljude. To se može primijetiti čak i u naizgled konsolidiranim kapitalističkim demokracijama. Trump je jasno pokazao eksplozive koji se u njemu nalaze. Dakle, demokracija nikada neće odnijeti konačnu pobjedu, a mi bismo morali nastaviti čekati nuklearni obračun.
Trenutno sjedim ovdje u svom mini studiju, očajnički se boreći za svoj osobni ekonomski opstanak kao glazbenog producenta. Izvrstan primjer za mnoge ljude u kapitalističkim demokracijama. Da, bio sam zauzet! Nakon opsežnog akademskog glazbenog obrazovanja slijedile su mnoge mukotrpne godine na pozornicama ovoga svijeta – do izgaranja. Nakon toga se nastavila borba za život. Novo zanimanje – nova sreća – do sljedećeg izgaranja. Sada pokušavam nadopuniti mirovinu glazbenom produkcijom.
Da, mogu slobodno izraziti svoje mišljenje. Nikakve bombe mi ne padaju na glavu i imam dovoljno za jelo. Pa jesam li dobro? Ne, jer kao iskusan umjetnik u glazbenom poslu ponovno doživljavam kako ekonomska moć drastično ograničava moj osobni razvoj. Takozvani vratari žele skinuti posljednju majicu s mojih leđa prije nego što moja produkcija uopće stigne do uha slušatelja. Ovako izgleda konkurencija u kapitalizmu.
Progresivna privatizacija (kapitalizacija) kulturnog krajolika znači da danas, više nego ikad, za umjetnike vrijedi: „Nema šanse na tržištu bez financijskih ulaganja“. Mnogima može zvučati kao prigovaranje na visokoj razini, ali kao što je Ovidije već rekao: „Oduprite se počecima“. Ovakva sloboda nikada neće stići do srca ljudi. Ako većina stanovništva bude isključena iz osobnog i ekonomskog rasta zbog nedostatka financijske moći, uskoro će postati mračno. Tada ćemo imati samo izbor između kuge i kolere.