Izbor između čega?

Da, rat u Ukrajini je užasan. Jednako užasan kao rat u Jugoslaviji, rat u Siriji i stotine ratova prije toga. Nakon horora dolazi analiza, i tu se komplikuje. Naravno, može se reći da je Putin poludeo, i da skoro ceo svet osuđuje napad – vidi rezolucije UN. Ali ovo je samo pola istine.

Ako problemu pristupimo analitički, uzrok Putinovih suludih odluka naći ćemo u raspadu Sovjetskog Saveza. To je propalo zbog očigledne ekonomske slabosti. Većina ljudi je bila u veoma lošem stanju i nadala se poboljšanju nezavisnosti svojih naroda sa okretanjem demokratiji i kapitalizmu kao alternativi propalom komunizmu. Sada čekaju poboljšanje. Koliko dugo ćemo ih tjerati da čekaju? Čekali su 30 godina. Još 20 ili 100 godina – zauvijek?

Demokratija živi na mogućnosti svakog pojedinca da živi svoj život dostojanstveno i izvan siromaštva. Ovo važi ne samo za bivše sovjetske republike u centralnoj Aziji, već i za Afriku i mnoge druge regije. Ako takozvani slobodni svijet to ne uspije, bit će još ratova – do nuklearnog obračuna. Moramo razumjeti ove veze.

Rusija u liku Putina želi da se vrati u svetsku silu. Zašto sada ne napada Centralnu Aziju (što je već pokušao da uradi u ratu na Kavkazu, na primer), već Ukrajinu? Jer Centralna Azija može čekati. Ljudima tamo i dalje ide loše a Rusija ima dobre izglede da republike ponovo dobrovoljno padnu u zagrljaj Rusiji! Većina ljudi u Ukrajini, međutim, izabrala je demokratiju i kapitalizam potpuno dobrovoljno – a njihovi životni uslovi su se zapravo poboljšali zbog njihove blizine Evropi. Dakle, opasnost je da demokratija i kapitalizam garantuju bolji život. Putin, naravno, ne može to dozvoliti – a ne može ni Kina.

Kina je izabrala put koji je pomiješao dva svijeta. S jedne strane komunistički aparat moći, as druge ekonomske slobode. Do sada se ovaj put pokazao izuzetno uspješnim – na račun lične slobode naroda.

Nažalost, kapitalizam u svom najružnijem obliku pokazuje i podelu stanovništva na veoma bogate i veoma siromašne ljude. To se može primijetiti čak iu naizgled konsolidovanim kapitalističkim demokratijama. Trump je jasno pokazao eksplozive koji se u njemu nalaze. Dakle, demokratija nikada neće izvojevati konačnu pobedu, a mi bismo morali da čekamo nuklearni obračun.

Trenutno sjedim ovdje u svom mini studiju, očajnički se boreći za svoj lični ekonomski opstanak kao muzički producent. Odličan primjer za mnoge ljude u kapitalističkim demokratijama. Da, bio sam zauzet! Nakon opsežnog akademskog muzičkog obrazovanja uslijedile su mnoge mukotrpne godine na pozornicama ovoga svijeta – do izgaranja. Nakon toga se nastavila borba za život. Novo zanimanje – nova sreća – do sljedećeg izgaranja. Sada pokušavam dopuniti penziju muzičkom produkcijom.

Da, mogu slobodno izraziti svoje mišljenje. Nijedna bomba mi ne pada na glavu i imam dovoljno da jedem. Jesam li dobro? Ne, jer kao iskusan umjetnik u muzičkom biznisu ponovo doživljavam kako ekonomska moć drastično ograničava moj lični razvoj. Takozvani vratari žele da skinu posljednju majicu s mojih leđa prije nego što moja produkcija uopće stigne do uha slušatelja. Ovako izgleda konkurencija u kapitalizmu.

Progresivna privatizacija (kapitalizacija) kulturnog pejzaža znači da danas, više nego ikada, za umetnike važi: „Nema šanse na tržištu bez finansijskih ulaganja“. Mnogima može zvučati kao prigovaranje na visokom nivou, ali kao što je Ovidije već rekao: „Oduprite se počecima“. Ovakva sloboda nikada neće stići do srca ljudi. Ako većina stanovništva bude isključena iz ličnog i ekonomskog rasta zbog nedostatka finansijske moći, uskoro će postati mračno. Tada ćemo imati samo izbor između kuge i kolere.